MEVLANA RUMI I HAFIZ ŠIRAZI
Amra Halilović
Pitanje odnosa između istine, fikcije i poetike u perzijskoj književnosti ne može se razumjeti izolovano, bez uvida u širi filozofski i kulturni kontekst unutar kojeg se ta književnost oblikovala. Od prvih spekulacija u starogrčkoj misli – kod Pindara, Aristofana, Platona i Aristotela – istina u poetici se postavljala kao problem dualnosti: racionalnog i nadahnutog, realnog i izmišljenog. Helenska misao je već tada prepoznala pjesnika kao medijum između svijeta ideja i svijeta stvarnosti, između fikcije i istine. Taj misaoni pravac, kasnije preuzet i razrađen u islamskoj filozofskoj tradiciji, naročito kod Farabija i Avicene, ukazuje na dublju povezanost poetskog izraza sa ontološkim statusom istine.
U razvoju islamske filozofske i mističke misli, koncept istine dostiže novu dimenziju. Istina se više ne shvata kao fiksna i nepromjenljiva kategorija, već kao ontološki stepenasta, fluidna i prožimajuća. Ona je svugdje prisutna, u svim oblicima postojanja, jer je svako biće manifestacija božanskog jedinstva. Takav pogled mijenja naše tumačenje odnosa između fiktivnog i istinitog, a njegov poetski izraz se vrlo jasno primjećuje i u perzijskoj klasičnoj književnosti, naročito u duhovnoj poeziji velikana poput Mevlane Rumija i Hafiza Širazija, gdje se fikcija ne koristi kao sredstvo udaljavanja od istine, već kao metafizički jezik približavanja istini.
Rumijevo poimanje pjesničkog stvaranja duboko je ukorijenjeno u mističkoj ideji da je istina božanska, sveprisutna i nedjeljiva, ali da se izražava u bezbroj oblika. On nehotično s jedne strane slijedi Platonov pogled na jedinstvo metafizičke istine, ali s druge strane kao da prihvata i fluidnost istine na koju će kasnije ukazivati moderni tumači i analitičari. Poznati su njegovi legendarni početni stihovi Mesnevije u kojima sebe poistovjećuje s najom, a svoje stanje na ovom svijetu s rastankom:
Slušaj ovaj naj što priča, kazuje,
na rastanke on se žali, tuguje.
Iz trstenjaka otkad me istrgoše,
zbog mog plača muško, žensko uzdiše.
Tražim srce rastancima ranjeno,
svoju čežnju da mu kažem opširno.
No, zašto bira naj? Po čemu je on poseban i specifičan? Rumi tek u kasnijim svojih stihovima objašnjava odgovor. Naj je naziv za klasičnu perzijsku frulu koja se pravi od trske i koja spada u grupu duvačkih muzičkih instrumenata. Kao i mnogi drugi duvački instrumenti, i naj u sebi ima šupljinu kroz koju prolazi dah duvača. Ova šupljina je Rumiju odgovarala kao simbol svake istine osim Boga, jer je želio da pokaže kako je sve oko nas zapravo samo prostor kroz koji će se na različite načine prezentovati jedinstvena i apsolutna istina. Ovaj naj napravljen od trske ne posjeduje vlastiti glas. Njen zvuk dolazi iz daha svirača. Time Rumi uspostavlja model pjesničkog izraza kao prenosa nečeg višeg. Pjesnik ne stvara značenje niti istinu, već omogućava da ona sama dođe do izražaja.
Rumi ne vidi istinu kao apstraktan pojam, već kao živu silu, fluidnu i ličnu. Njegova istina je poput slomljenog ogledala palog iz božje ruke, a svaki pjesnik je uzeo po komad i djelimično je prenosi. Svaka pjesma je samo jedna refleksija, jedan bljesak. I kao što je naj prazan i šupalj, ali ispunjen dahom svirača, tako je i pjesnikovo srce prazno dok ne primi dah istine.
Mi smo poput harfe, Tvoji prsti sviraju,
ova tuga nije naša, zapravo Ti tuguješ.
Mi smo poput naja, naša melodija je Tvoja,
mi smo planina koja samo Tvoj glas odbija.
Žar je u ovoj melodiji naja, nije ovo vjetar,
ko u sebi nema ovaj žar, bolje je da ga ne bude.
To je žar ljubavi koji se kreće u šupljini ovog naja,
to je ljubav što ključa u srcima našim.
Pa tako shvatamo da Rumi duboko vjeruje da ništa na ovom svijetu ne može biti lažno, već samo na određen način udaljeno od istine. Poznat je njegov stav da puteva do istine ima onoliko koliko ima i ljudi. Prema njegovom razumijevanju svaka fikcija je apsolutno isitinita, jer istina nikada nije bila niti može biti statična. Ona teče kroz umove i duhove svakog čovjeka i utoliko je autentična i važna.
Slično je i kod Hafiza koji u 14. vijeku predstavlja svojevrsni vrhunac mističke poetike u kojoj se fikcija i simbolika koriste kao zagonetni veo preko lica istine. Njegov Divan obiluje motivima vina, krčmara, ljubavi i ljubavnika, vrtova i proljeća. Ali to nisu puki toposi hedonizma, već simbolički izrazi duboke duhovne žeđi, traženja jedinstva sa haq-om, odnosno s Apsolutnom istinom, s Bogom. Recimo, riječ „uvojak“ („zolf“) uvijek i svugdje je upućivala na hijerarhiju stvaranja, na odnos između stvorenja i Stvoritelja, na prostiranje egzistencije kroz čin stvaranja itd. Sličan je slučaj i sa riječima poput „noći“, „nemira“, „okova“, „ludaka“, „srca“, „krčme“, „vina“, „prijatelja“, „krčmara“, „velikog maga“ itd. Svi ovi simboli gotovo uvijek u njegovoj poeziji imaju isto preneseno značenje. Hafiz je svjesno u svojim stihovima istinu obavijao simbolima, paradoksima i metaforama, ne da bi je sakrio ili zavarao čitaoca, već da bi onoga ko dođe u bilo kakav dodir s njegovim stihovima, pripremio za duhovno prepoznavanje same istine. Jer, kako je on smatrao, istina iziskuje misaonu i duhovnu spremnost onoga ko se uputi ka njoj. Ne možemo očekivati da će do istine doći bilo ko – ko pita o njoj.
U tom smjeru Hafiz koristi jezik fikcije, odnosno lirsku sliku, metaforu i pjesničku strukturu da bi izrazio duhovnu spoznaju koju nije moguće izreći običnim jezikom. Poznato je da on u svojoj gazelskoj poeziji koristi vinarske i ljubavne metafore da bi izrazio stanje duhovnog zanosa. Međutim, iza te razigrane simbolike stoji čvrsto ukorijenjen osjećaj za mjeru, za ritam i za ontološku dubinu istine. I Hafiz, poput Pindara, govori iz stanja nadahnuća, ali to čini s potpunom poetskom i misaonom jasnoćom, što ponovo ukazuje na kombinaciju dva drevna principa zanosa i racionalnosti, dionizijski i apolonovski.
U tom svjetlu, ni kod njega ni kod Mevlane Rumija fikcija i simbolika nisu suprostavljene istini, već postaju modeli njenog otkrivanja. Pjesnik ne izmišlja istinu, on je prostor kroz koji ona prolazi. Pjesnikovo nadahnuće, kao kod Pindara i kasnije kod islamskih mistika, nije puko osjećanje u kojem će on izgubiti sebe, već duhovni put samospoznaje. Zato se u perzijskoj poetici istina ne posmatra kao konačna i apsolutna u svojoj formi, već kao dinamična, lična i duhovno uslovljena. Takva istina se ne može zatvoriti u pojmovne granice. Ona je poput svjetlosti koja se lomi kroz prizmu, pa svaki čitalac u zavisnosti od svoje duhovne zrelosti vidi drugačiji odsjaj. Zbog toga smatram da njihova poezija nije objašnjavajuća, već sugestivna, asocijativna i simbolična.
Čitalac u takvoj istini preuzima veoma bitnu i aktivnu ulogu, jer on i njegov pogled na svijet čine sastavni dio istine koja će se stvoriti, koja je u nastajanju i koja kao da treperi i nikada ne postane toliko jasna i statična. Pa tako, čitalac koji je na početku svog duhovnog puta možda će u stihovima vidjeti priču o ljubavi ili o prolaznosti života, dok će onaj zreliji prepoznati metaforu za jedinstvo s Apsolutnom istinom. Upravo ta višeslojnost ovakve mističke poetske istine omogućava da djela ovih velikih pjesnika ostanu uvijek svježa i otvorena, jer svaka nova generacija i svaki novi čitalac u njima nanovo pronalazi sopstvenu istinu.
I možda je baš u tome tajna Melvane, što nas ne uči kako da pronađemo istinu, već nam otkriva kako postanemo njeno ogledalo. Jer, istina nije riječ, ni pojam, ni oblik; ona je dah koji prolazi kroz našu prazninu, nota koja svira naše živote iznutra. Onaj ko šuti i sluša, u sebi čuje melodiju naja. Zato Melvanin glas ne pripada prošlosti, on i danas struji kroz naše vene, kao svjetlost kroz staklo, kao istina kroz priču. Jer istina ne miruje. Ona treperi i diše. I u svakom njenom dahu mi čujemo pjesmu života koja ne prestaje.
Zato treba reći da se rijetko gdje kao u perzijskoj mističkoj književnoj baštini istina i simbolična fikcija tako snažno zbližavaju.
AMRA HALILOVIĆ
biografija
Amra Halilović (rođena 1990. u Sarajevu), master profesor jezika i književnosti, spisateljica, orijentalista i teolog, završila je magistarske studije o islamskoj jurisprudenciji i teologiji, na renomiranom Univerzitetu „Al Mustafa“ u Komu. Tokom boravka u Iranu pohađala je i dodatni ciklus za profesore perzijskog jezika. U Beogradu je završila svoje druge master akademske studije na Filološkom fakultetu, gdje trenutno završava i doktorske studije. Oblasti njenog naučnog interesovanja su: teorija književnosti, orijentalistika, iranistika, persijski jezik i književnost, kao i islamska teologija i filozofija. Učestvovala je na više desetina međunarodnih konferencija, seminara i naučnih skupova. Njeni naučni radovi objavljivani su u mnogim domaćim i međunarodnim naučnim časopisima. Autorka je 30 televizijskih emisija o savremenoj perzijskoj poeziji koje su emitovane u saradnji s iranskom nacionalnom radio-televizijom. Centar za izučavanje tradicije „Ukronija“ je 2024. godine u saradnji sa KC Irana u Beogradu objavio drugo izdanje njenog romana „Na krilima feniksa“, kao i njenu analitičku knjigu „Razvoj savremene persijske poezije u djelima Nime Jušiđa i njegovih nasljednika“.